Koncept retrovizora je prvi put predstavila Dorothy Levitt u svojoj knjizi iz 1909. godine, *Žena i automobil*. Godine 1911, tokom prve trke Indianapolis 500, vozač Ray Harroun je postao prvi koji je montirao retrovizor na trkački automobil; međutim, njegova upotreba je bila ograničena zbog jakih vibracija.
Godine 1914. Chester A. Weed je dobio prvi američki patent za retrovizor. Tokom 1920-ih, inženjer Elmer Berger patentirao je "COP{6}}SPOTTER" automobilski retrovizor i započeo masovnu proizvodnju, obilježavajući službeno rođenje vanjskog retrovizora za potrošačka vozila. U dužem vremenskom periodu, vlasnici su često postavljali retrovizore kao dodatnu opremu na tržištu, a ne kao standardnu fabričku opremu; na primjer, Volkswagen Buba iz 1937. nije standardno dolazila sa retrovizorom. Kako su se povećavale brzine vozila i razvijala se putna infrastruktura, vanjski retrovizori su postajali sve češći iz sigurnosnih razloga, koji su na kraju prešli sa opcionih dodataka na standardnu fabričku opremu. Tek 1960-ih retrovizori su postali obavezni prema propisima u mnogim regijama. Tokom ove ere, varijacije u regionalnim saobraćajnim zakonima dovele su do pojave dizajna "veliko-uho/malo-uho", sa ogledalima nejednakih veličina na lijevoj i desnoj strani.
21. vek je bio svedok velike transformacije u tehnologiji retrovizora, prelazeći sa optičkih na elektronske sisteme. Ekonomska komisija Ujedinjenih nacija za Evropu (UNECE) je 2016. ažurirala Uredbu br.. 46 (ECE R46) kako bi dozvolila korištenje kamera{5}}Monitor Systems (CMS)-ili elektronskih retrovizora-kao alternativa tradicionalnim optičkim retrovizorima. Dana 1. jula 2023., zvanično je stupio na snagu kineski nacionalni standard GB 15084-2022, *Motorna vozila-Uređaji za indirektni vid-zahtjevi za performanse i instalaciju*, uspostavljajući tehničke standarde i regulatorni okvir za primjenu CMS-a u vozilima.
Razvoj elektronskih retrovizora se nastavlja kako se tehnologija prožima sa vrhunskih{0}}modela na mainstream tržište; međutim, tehnologija se takođe suočava sa izazovima u vezi sa prilagođavanjem korisnika, troškovima i tehničkom pouzdanošću (kao što je kašnjenje slike). Neki proizvođači automobila koriste OTA ažuriranja kako bi iskoristili postojeće kamere za surround{2}}vid za implementaciju "elektronske bočne-ogledala-" funkcionalnosti na HUD-u, služeći kao jeftino-prijelazno rješenje.